Kakvi su izgledi za velike-projekte skladištenja energije u Njemačkoj?

 

 

 

Tijekom posljednje tri godine, njemačko tržište za pohranu energije-naraslo je s manje od 1 GW na predviđeni kapacitet veći od 2 GW do kraja 2025. Uz ubrzanje stope novih godišnjih instalacija, pohrana energije čvrsto se etablirala kao institucionalna{4}}klasa imovine-potpomognuta snažnim projektnim nizom, dostupnim kapitalom i jasnom potražnjom mreže. Dionici nastavljaju vagatiprednosti i nedostaci sustava za pohranjivanje energije baterija, uključujući prednosti izvedbe u odnosu na potencijalne rizike kao što su požari litijskih baterija.

 

Trenutno, čistokomercijalno skladištenje energijemodeli prihoda-koji rade bez podrške ugovora o kapacitetu-uspješno osiguravaju financiranje. Iako je ovaj model već uspostavljen na tržištima kao što su Belgija i Italija, prethodno se suočavao sa značajnom neizvjesnošću unutar Njemačke. Mnogi projekti uključuju provjerene tehnologije poputSustavi litij-ionskih baterija od 48 Vu hibridnim postavkama za poboljšanu modularnost i sigurnost.

 

 

Što se tiče financiranja, banke sada aktivno osiguravaju zaduživanje za čisto komercijalne projekte; međutim, povezani rizici odražavaju se u uvjetima financiranja. Ovi uvjeti obično uključuju usvajanje "mini-perm" struktura duga, strože stope pokrivenosti duga i rigoroznu kontrolu pretpostavki o prihodu. Kako se sve više projekata pojavljuje na mreži i akumulira operativna evidencija, očekuje se da će se strukture financiranja postupno razvijati prema dugoročnijim-rokovima duga. Što se tiče isporuke projekta, model "više-ugovora"-koji odvaja opskrbu sustava za pohranu energije od ravnoteže-ugovora-za izgradnju postrojenja (BOP)-stječe prednost zbog svoje troškovne učinkovitosti i fleksibilnosti; međutim, ovaj pristup zahtijeva od vlasnika projekta da posjeduju dovoljno tehničke stručnosti za učinkovito upravljanje povezanim rizicima.

 

Što se tiče politike, fleksibilni sporazumi o mrežnom povezivanju obećavaju skraćivanje trenutačno dugotrajnih vremenskih okvira pristupa mreži; međutim, nedostatak standardizacije zahtijeva zasebne pregovore sa svakim pojedinačnim operaterom mreže-koji može nametnuti ograničenja koja negativno utječu na ekonomsku održivost projekta. Zaostatak u povezivanju s mrežom ostaje najveće pojedinačno strukturno usko grlo koje otežava implementaciju pohrane energije. Nedavni prijedlozi reformi-kao što su uvođenje postupaka procjene zrelosti projekta, obvezujući rokovi za odgovor i digitalizacija procesa povezivanja na mrežu-predstavljaju korake u pravom smjeru; ipak, oni predstavljaju samo inkrementalna poboljšanja, a ne temeljne strukturne popravke.